Bio jednom jedan dječak. Sasvim običan dječak ili je barem mislio da je posve običan. Ništa previše, ništa premalo. Bavio se sportom, no nije bio jedan od onih za koje se „znalo“ da će uspjeti. Vidjelo se da ima određeni potencijal, fizičke predispozicije, koordinacija, motorika bila je prisutna. No, usprkos tome, po ničemu nije spadao u kategoriju „tinejdžerskih zvijezda“.Imao je neke vrline koje je volio kod sebe i neke mane koje nije volio. Njegovo djetinjstvo bilo je sasvim u redu, ništa posebno, s uvjetima sličnim većini njegovih prijatelja. Imao je dosta prijatelja, neki od njih također su bili sportaši, neki su bili pravi prijatelji i ostali su takvi, a neke je prerastao jer su bili lažni.
Problem ovog dječaka bio je što nije imao neki jasan put zašto radi ono što radi. No, jasno je vjerovao da put postoji. Još jasnije je vjerovao da mora postojati baš pravi put. Vjerovao je i da možda postoji samo jedan pravi put. Ali, kako naći taj pravi put i još više kako biti siguran da je upravo to taj pravi put?
I dječak je rastao, trenirao svoj sport te začudo postao i malo stariji. Slijedio je ono što mu je nalagalo srce, nastojao je raditi na svojim manama, ispraviti nedostatke i biti bolji, no još uvijek nije pronašao svoj put, ili je barem tako mislio. Negdje usput, dopustio je i drugima da malo pomalo kroje njegov put, da svatko sa svojim komentarima i vlastitom realnošću tvore njegovu realnost, dopuštao im je da kroje njegovu sliku o samome sebi.
Dječak je postao još malo veći i shvatio je da mu se to ne sviđa. I još bitnije od toga, shvatio je što mu se sviđa te je shvatio što želi. Sviđa mu se da sam bira svoj pogled, da ide dalje, trenira, radi, umara se i grabi srcem. Sviđa mu se kad se okruži ljudima koji samo i jednostavno vjeruju u njega. Na ovakav način, za njega kao mladog sportaša to je funkcioniralo. Do jednog trenutka.
U tom trenutku, shvatio je da je pronašao iskreni interes, volju, želju, snagu, podršku, ustrajnost, spremnost na odricanje i rad te ljubav. No, imajući sve ovo, shvatio je da treba postojati još nešto što različite elemente povezuje u cjelinu.
Time se za njega ukazao put zašto. Shvatio je dječak, koji sad više baš i nije bio dječak, da to ljepilo koje traži su upravo njegove vrijednosti. I upoznao je sebe i pronašao posvećenost svome sportu, požrtvovnost, zadovoljstvo kad ide dobro i prostor za napredak kad ide loše. A najvažnije od svega upoznao je svoj, ovaj puta dovoljno velik, zašto živim to što radim. Njegov zašto uskoro je postao odgovor na njegov bilo koji kako.
I shvatio je da je cijeli život tražio svoj put zašto negdje izvan sebe, vani, u drugima…dok ga je za to vrijeme njegov Zašto čekao u njemu. Shvatio je i da nije toliko bitan cilj koliko je bitno putovanje, a na tom putovanju shvatio je da želi živjeti u skladu sa svojim Zašto.
Luka Škrinjarić, mag. psych.
Preuzeto s http://www.mentalnitrening.com/djecak-koji-je-trazio-svoj-put-zasto/
